U jednoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu se događaju čuda, u groznome lockdownu u kojemu raja ne smije nos provirit iz kuća, u kojoj je glazba opasna jer “omogućava širenje zaraze”, u kojoj je razmak od dva metra “obaveza” jer zdravstvo puca pod pritiskom pandemije, e u toj državi korona pušta Hrvate nad Hrvatima da pokopaju svoje najveće sinove i održe govore na misama jer korona zna kad je potrebno stat’ na loptu i pustit ljude da se okupljaju. Na prvu godišnjicu “dva tjedna ispravljanje krivulje” se počinjemo pitati – za koga su osmišljene krizne mjere i koliko je korona emocionalno osjetljiva kad se može suzdržati od zaraze gusto nabijenih ljudi s odgovarajućim pedigreom.